Weitere Bücher, die Sie mögen werden

• 

  Lađar

  Andrzej Stasiuk

  • 0
  • 0
  • 0

  Lipnja 1941. pun je Mjesec nad selom uz Bug, rijeku koja svijet dijeli na pola. Na jednoj su njezinoj obali Nijemci, a na drugoj Rusi. Maks i Dora, Židovi iz grada, vjeruju da samo trebaju prijeći na Istok, i svijet će im se ponovo podastrijeti u svojoj dobroti i raskoši. Oblaci u nekom trenutku moraju zakloniti Mjesec i lađar Lubko, koji svakoga tko ima novac prevozi na drugu stranu, smilovat će im se. Skriveni u štaglju, tik uz lokve svinjske krvi i iznutrica, gledaju poljske partizane, dječake koji još uvijek vjeruju da je rat pustolovina i izvršavaju naredbe koje ne razumiju. I njihova nemilosrdnog zapovjednika, vodnika Sivog, koji ih sprema za borbu s “istinskim” neprijateljem. Svi čekaju... vrućina muti razum.Putujući krajolikom svog djetinjstva, više od osamdeset godina nakon povijesno odlučujuće vojne ofenzive, pripovjedač Andrzeja Stasiuka imaginira svijet na rijeci koja se ne zove Stiks, ali koja ima svog lađara Harona. Ljudske priče u predvorju ratnog pakla u romanu Lađar pulsiraju životom – sirovim, prijetećim, začudnim i senzualnim – koji nam iznova otkriva da je književna istina iznad svake druge istine, a u ovom nam slučaju i poručuje: rat nikada ne završi za nekoga tko ga je vidio.

  Zum Buch

• 

  Dvori od oraha

  Miljenko Jergovic

  • 0
  • 0
  • 0

  Dubrovnik kao središte iz kojega se priča radijalno širi na Bosnu, Hrvatsku, Srbiju, Balkan, Europu; obitelj kao jezgra iz koje priča polazi, a onda se u silnom razgranavanju dotiče i povezuje s brojnim drugim obiteljima, osobama, sudbinama; dvadeseto stoljeće kao pozornica svih tih zbivanja, baš cijelo to čudesno i sumanuto stoljeće sa svojim lijepim i strašnim čudima, svojim ratovima i istrebljenjima, sa svojim uznesenjima i slomovima, ljudskim i političkim — to je kronotop, i to je predmetni svijet romana Dvori od oraha, predočen i ispričan u obrnutoj kronologiji, od svojega kraja prema svojemu početku. Virtuozne su sigurnost i preciznost autorskoga postupka kojima se cijelom tom gaudijevski fantastičnom strukturom vlada. A osnovni poetički koncept — da se sve to i začne i skonča u malome, u mikroperspektivi sitnoga ljudskog života, podsjeća na ingenioznu figuru iz pučke poezije: “Pružih zlatnu žicu preko bijela svijeta, pa je savih u orahovu ljusku.” Odgonetka: očinji vid. — Ivan Lovrenović

  Zum Buch

• 

  O tijelu duše

  Ljudmila Ulicka

  • 0
  • 0
  • 0

  “O tijelu znamo mnogo više nego o duši. Nitko ne može nacrtati atlas duše. Tek ponekad mogu se naslutiti njegove granice. Ondje, blizu njih, kako im se približavate, osjetit ćete snažne vibracije i otkriti detalje toliko fine da ih se teško može opisati našim lijepim, ali ograničenim jezikom. Rizično je, pa čak i opasno približiti se duši. Ali taj prostor mami i što dulje živiš, privlačnost postaje sve jača.” – Ljudmila Ulicka
   
  Zbirka O tijelu duše puna je priča o ljubavi. Ljubavi ljubavničkoj i majčinskoj, sporoj i sućutnoj, koja junakinjama Ljudmile Ulicke često dolazi kasno i gotovo uvijek nenadano, ali koja njihovim umornim tijelima poklanja komadić duše koji im nedostaje: vjeru i snagu da žive.Most između tijela i duše možda se zove ljubav, a velika ruska spisateljica ove je priče napisala da bi ga izgradila i ponudila nam pogled, možda čak i pomogla da ga prijeđemo. Ali ponad čega taj most vodi i dokle će nas nositi? Je li duša granica tijela, a smrt granica života, i postoji li išta onkraj fizičkog postojanja? Onako kako nas je navikla svojim veličanstvenim romanima, s mnogo mudrosti i sućuti, topline i finog humora, Ljudmila Ulicka svoje junakinje i junake promatra na najintimnijim od njihovih granica, dok ih prelaze. O tijelu duše knjiga je o onim presudnim trenucima života kada smo najslobodniji i najranjiviji, kada je tijelo i dušu gotovo nemoguće razdvojiti.
   
  “Velika spisateljica.” – Libération
   
  “Istražujući prirodu ljubavi, Ulicka govori o najdubljim silama koje oblikuju naš život.” – New York Times
   
  “Pametne i srdačne, lakonske i pune duhovitosti – takve su priče Ljudmile Ulicke, velike dame ruske književnosti.” – Die Zeit

  Zum Buch

• 

  Mongolske pjege

  Zoran Predin

  • 0
  • 0
  • 0

  Na jednoj strani ponora divlji je turski konjanik nakon neuspjele opsade Beča, a na drugoj Gorazd Dimec, mladi i nadobudni član stranke Slovenija Slovencima, netom nakon proglašenja neovisnosti. Sve između građa je prvoga romana Zorana Predina. Sve između život je i povijest koje poznajemo.Na svoj prepoznatljivi način – s mnogo fine erotike, istančanosti i ironije – Predin u Mongolskim pjegama iz bezdana prošlosti izvlači vojske i nježnosti, ljubavi i pokolje, pletući od sudbina svojih likova priču o jednoj obitelji, koja bi lako mogla biti i priča o jednome narodu, ili jednome kontinentu, ili svakome od njih.Pogled koji preko ponora povijesti s Gorazdom Dimcem izmjenjuje strašni Drugi nijem je, ali, srećom, Zoran Predin tu je da nam ga prepriča. Govori o turskim pljačkama i jugoslavenskim tajnim službama, o pokrštavanjima i otrežnjenjima, o avionskim i ostalim nesrećama, crnom talogu i još crnjem humoru usuda.Ako je netko u stanju oduprijeti se i prekinuti začarani krug klanja počinjenih u ime čistoće vjere, rase, ideologije ili jezika, za Predina je to uvijek samo slobodni, tvrdoglavi, nepotkupljivi, svojom-glavom-misleći pojedinac. Osoba koja misli i voli preko granica.Mongolske pjege posvećene su i napisane takvim ljudima. Čak i ako ih u romanu možda – baš kao ni u životu – nema previše.“Zoran Predin nikada, ni kao pjesnik ni kao pisac, nije htio biti smrtno ozbiljan i kad bih morao opisati stil njegova pisanja, rekao bih da se radi o plemenitoj ironiji. Zavodi nas opisima razbuktale zabranjene ljubavi i tekst profinjeno navlažuje prepoznatljivo vragolastom erotičnošću, kako bi potom na zaljubljene djevojke, kao giljotinu, mogao spustiti turske silovatelje, korzikanske zrakoplovne nesreće ili podivljale konje. Kod malokoga tragičnost zna biti tako vedra kao kod njega. Kad se čitatelj, naime, tamo prema kraju romana, osvrne unatrag na obiteljsko nasljeđe Gorazda Dimca, nad jadnikom se jednostavno sažali. Što je tako strašno zgriješio taj čistokrvni čovjek, pita se, da mu je pisac njegovo slovensko podrijetlo zamrljao svime što mu je došlo pod prste, od turskog sjemena do špijuniranja za OZNA-u, od masovnih pokolja do pedofilije.” – Goran Vojnović“Vojske su prolazile škropeći naše zemlje svim tjelesnim tekućinama, krvlju, znojem, mokraćom, slinom i sjemenom. I tko bi u tome mnoštvu bioloških tragova našao tko je tu sve bio. Zoran Predin spustio se spiralom DNK sve do mračnih dubina povijesti, do naših najskrovitijih tajni, ispisujući jednu uzbudljivu, duhovitu, ‘spolno močnu, silno zdravu’ priču.” – Ante Tomić

  Zum Buch

• 

  Kronosova žetva

  Mojca Kumerdej

  • 0
  • 0
  • 0

  Za sve katastrofe, za sve ono što izmili iz zemlje i padne s neba, mora postojati neki razlog. Kada petnaestogodišnjakinja nakon jutarnje kaše osjeti mučninu i padne na koljena zazivajući Mariju, a otac je prebije tražeći da kaže ime oca svoga djeteta, ona zna da mora naći valjano opravdanje. Upregne maštu i smisli priču o babuskari koja ju je otela i na metli odvezla do oltara na proplanku, prekrivenog medvjeđim kožama kao žrtvu Nečastivom. A kada narod napadnu tifus i kuga, jedan od načina za savladavanje nevolja progon je inovjeraca. No puk se ne zadovoljava samo kruhom i vodom, što najbolje zna pokvareni nadbiskup Wolfgang koji snuje da kod grofa Friderika priredi teatar muke.
   
  Kronosova žetva slovenske spisateljice Mojce Kumerdej napeti je roman koji se zbiva na kraju 16. stoljeća, kad je u zemljama Unutrašnje Austrije, dakle na području današnjega slovenskoga prostora, bjesnjela borba za prevlast između protestantskih zemaljskih staleža i katoličke habsburške vlasti. Sjajna kombinacija povijesti i fikcije, Kronosova žetva prevedena je na više jezika i teško joj se može naći premca u suvremenoj slovenskoj literaturi.

  Zum Buch

• 

  Zakoni granice

  Javier Cercas

  • 0
  • 0
  • 0

  Prva ljubav, prva pobuna, prva izdaja i prvi poraz — to ljeto kada je kao šesnaestogodišnjak upoznao Plavookog i njegovu prelijepu pratilju Tere bilo je najvažnija granica koju će Ignacio Canas prekoračiti na svome putu od preplašenog tinejdžera iz srednje klase preko člana maloljetničke bande do odvjetnika u slučaju koji je protresao Španjolsku i okončao — ili od zaborava sačuvao — jedan mit.
   
  Tog ljeta 1976., u zemlji u kojoj je izdisao frankizam, a demokracija još nije došla da ga zamijeni, Ignacio nije bio jedini kojega je zabljesnuo karizmatični plavooki delinkvent. O pljačkama Plavookog uskoro su se pjevale pjesme, o njegovim se pobunama i bjegovima iz zatvora snimali filmovi, postao je ikona borbe protiv sistema i uživao status zvijezde, a trideset godina nakon svega jedan je pisac o svemu tome odlučio napisati knjigu.
   
  Predajući nam priču o tragovima ljeta koje je — svim granicama usprkos — ispreplelo živote troje tinejdžera i trajno ih povezalo ljubavlju i sumnjom, odanošću i tajnama, proslavljeni španjolski pisac Javier Cercas Zakonima granice uspio je u nečemu mnogo važnijem: napisati izvrstan roman koji na tankoj međi između fikcije i zbilje propituje granice naše slobode, motive naših postupaka i neuhvatljivu prirodu istine. Zakoni granice knjiga je koju nećete moći ispustiti iz ruku, roman o ljubavi i neljubavi, o vjernosti i izdaji, o dobru i zlu, i tome kako je ponekad teško povući crtu i odijeliti ih.

  Zum Buch